Put Željka Srdića - od talentovanog sanjara do umetnika

Naši prijatelji iz Novog Sada Zoran Popnovakov i Aleksa Tepić uradili su zanimljiv intervju sa staropazovačkim slikarom Željkom Srdićem, čija dela će uskoro krasiti i jednu poznatu njujoršku galeriju.

Tekst prenosimo u celosti:

Kada se sretnete sa nekim posle 20 godina od srednje škole i shvatite da je u svom tom suludom vremenu koje je prošlo, čovek koga pamtite kao tinejdžera koji je živeo za svoj san, i za razliku od većine, sada ga zaista i živi, nametne se pitanje kako

Mic po mic i priča je krenula da se odmotava. Živeti svoj san u uslovima pod kojima se snovi raspršuju, a snaga nestaje u košmarima je gotovo nemoguće. Kako mu to uspeva u sledećem odgovoru nam otkriva Željko Srdić zvani Kauboj, stanovnik sveta, kojem u ličnoj karti piše : mesto boravišta – Stara Pazova, rođen – u Ljubljani.

 


   – Baviš se crtežom od malih nogu, takoreći. Uspevaš da se odupreš ovom nepostojećem sistemu vrednosti kroz svoj rad. Malo ljudi ovde tako uporno uspe da “gura” svoj san i da za to ima snage. Skoro si odneo drugo mesto na takmičenju crteža “Bleja uz Teneja”; Strip, mašta, ilustracija, talenat, škola …  Kako je u stvari sve počelo?

   Kao i svaki klinac u bivšoj Jugoslaviji, učio sam da čitam iz Bonelijevih stripova. Stripjunaci Zagor, Komandant Mark, Tex i ostali junaci su nas uvodili u svet mašte. I kao i svako dete, počneš da maštaš, izmišljaš svoje junake, zaneseš se toliko da i sam hoćeš da crtaš svog izmišljenog junaka da se bori za pravdu i slobodu.

   Već kao klincu ti je usađen smisao za dobro i loše, za pravdu i nepravdu, upravo zahvaljujući tadašnjim stripovima. Staneš na stranu pravde, i uvek si na strani žrtve, Indijanaca na primer. Onda te obuzme njihova kultura i obicaji, počneš da se zanimaš za Divlji Zapad, uvek naučiš nešto novo i istražuješ do besvesti. Malo kasnije odlučiš da bi i ti mozda mogao da crtaš stripove ili da budeš slikar. Onda se pozanimaš da upišeš srednju umetničku školu itd…i tako te povede taj talas koji traje do dan danas. Tako da sam završio srednju umetničku školu “Bogdan Šuput” u prelepom Novom Sadu kojeg obožavam.

   – Koje su ti uspomene ostale urezane za Novi Sad?

   Za Novi Sad me veže puno toga. Srednja umetnička škola. Sloboda i rokenrol. Prvi crtački posao za firmu Manual. Prvi ozbiljni susret sa stripom i velikim jugoslovenskim crtačima stripa kao sto su Kerac, Janjetov, Pejak, Plavšić i mnogi drugi. Imam puno poznanika, prijatelja i kolega u NS kojima se povremeno vraćam.  U srednjoj umetničkoj školi su mi dali nadimak “Kauboj“,  jer sam zahvaljujući Manualu bio skroz u tom fazonu i mentalno i fizički. Slušao kantri i rokenrol i nosio Manualove kaubojske čizme. A i voleo sam “kaubojce“! (Što kaže sjajni glumac Nikola Škorić aka Dragan Torbica) što filmove, što stripove. I ljudi me se uglavnom sećaju po tom nadimku. Skoro smo imali proslavu 20 (hiljada godina, sto kaže moj školski, Bane Pejak) mature srednje umetničke škole i bilo je lepo videti te ljude sa kojima si proživeo veći deo mladosti.

   – Koliko dugo si radio za “Manual” i na koje sve načine je to uticalo na formiranje jednog dela tvoje ličnosti?

   Ilustrovao sam kataloge za firmu “Manual” poprilično dugo, skoro 10 godina. Počeo sam da radim za “Manual” kad sam imao 14 godina. To su te godine istraživanja sveta i sebe. Uticaj “Manuala” je bio golem na moju ličnost. Zavoleo sam rokenrol i retro fazon. U svemu. U dizajnu, u enterijeru, u oblačenju, u muzici. Sećam se, tada baš su počeli da izlaze prvi CD-ovi. Pa počeo da kupujem bugarske jeftine kopije na ulici, albume od Chris Rea (Auberge), Dire Straits, Elvisa, Stinga, Sinatre, Pearl Jam, Metalike, Nirvane, Sepulture, Deftones, RATM, Korn, filmsku muziku, klasičnu muziku i drugih stranih izvođača, jer tada je bio luksuz da čuješ stranu muziku, jer nisi mogao da živiš od turbo folk kriminalne žgadije. To je bilo vreme sankcija. Užasno vreme. Nestašica svega. Od materijalnog do duhovnog. Pronalazili smo nekako načina da iskopamo negde neki film ili neki novi album omiljenog nam muzičara.

   – Da li sviraš neki instrument i jesi li se oprobao u još nekoj grani umetnosti?

   Sviram gitaru. Mada je nisam takao dugo godina. Svi umetnici sviraju poneki instrument, to je jednostavno tako. U srednjoj umetničkoj skoli je skoro svako od nas svirao neki instrument. Uglavnom gitaru. Prosto neverovatno. To samo pokazuje koliko je umetnost povezana.

t3

   – Kako su se stvari dalje odvijale, s’obzirom da se nisi zaustavio na jednom projektu? Kako je teklo tvoje stručno i lično obrazovanje?

   2000-te godine sam konačno odlučio da istražim taj čudesni internet i kompjutere. Do tada sam bio zadrt i odbijao i nisam hteo da imam nikakve veze sa kompjuterima i tehnologijom. Malo po malo sam tražio crtačke posliće po internetu i mic po mic, radio za bezbroj redakcija i agencija širom sveta, čak sam radio i na jednom američkom filmu “B” produkcije i sve do današnjih dana dok se nisam ustalio i sad radim samo za par agencija već dugo godina. U ateljeu sam po ceo dan. Radim ilustracije i slike. Cilj mi je da se posvetim slikarstvu full time, jer spremam slike za jednu njujoršku galeriju. Kako radim 15-20-ak ilustracija mesečno, imam jako malo vremena za slike, a za slike treba jako puno vremena, pogotovo što su u pitanju slike hiperrealizma.

t1

   – Kako vidiš umetnost u Srbiji danas po pitanju potražnje i platežne moći građana? Šta ona po tebi treba da predstavlja ako odslikava ovo podneblje i vreme u kom smo se obreli?

   Jako je teško prodati crtež  ili sliku bilo gde. Ali ako uspeš u tome, ti si na konju. Svestan sam da je kod nas velika kriza. Ali kad bolje razmislim, kad nije bila kriza kod nas? Možda 70-ih i 80-ih kad su naši jugoslovenski crtači stripa mogli lepo da žive od crtanja za redakcije  “Dečije Novine”  iz Gornjeg Milanovca i za Dnevnik iz NS-a. Svakako je da je nama umetnicima uvek bilo teško. Pogotovo na Balkanu gde se više veličaju neki sumnjivi, ratoborni, militantni tipovi u vojničkim čizmama od kreativnih ljudi. Ovde se više ceni destrukcija od kreacije. Kultura je ovde incident. Da nije mladih ljudi punih elana i entuzijazma koji se bave kulturom i koji za to ni dinara ne dobijaju od države, kulture ne bi ni bilo!

t2

   – Umetnost je tu da služi nadahnuću, inspiraciji, ljubavi i divljenju,…

   Umetnost treba i da provocira. Pogotovo u korumpiranim i urnisanim zemljama kao što je naša, na žalost. Umetnici ne smeju da ćute!

   Umetnici moraju svojom slikom, karikaturom i ilustracijom da ismevaju i kritikuju korumpirane političare, crkvu i društvo, pogotovo ako je to društvo u rasulu, bez ikakvog reda, koruptivno, homofobno, ultrakonzervativno, partijsko i u kojem su se sve moralne vrednosti izgubile. Divim se karikaturistima, Somborcu (Marku, prim.red.) (imao sam prilike da ga upoznam skoro), Koraxu, Oljači i mnogim drugim ilustratorima koji ukazuju na probleme u društvu. Pre par godina sam bio sa mojim dragim kolegom i školskim Draganom Đurđevićem na izložbi slika od nama omiljenog austrijskog slikara Gottfried Helnwein-a. Sjajan umetnik. Ukazuje na probleme društva, politike i sveta u kojem živimo. Bez dlake na jeziku. Pravo u metu. Nemilosrdno i šokantno. Tako i umetnici u Srbiji treba nemilosrdno i šokantno da prikazuju, u pravom svetlu ove ratne profitere koji sebe nazivaju političarima, koji su nam zagorčali život 90-ih i koji su nam uništili mladost, a koji su gle čuda, o užasa, i danas na vlasti. Pa, to je nedopustivo.

   – Kako se ti snalaziš, s’obzirom da si još uvek ovde i kada bi sreo nekoga ko bi te podsetio na tebe u danima kada si se pitao “kuda dalje” – šta bi mu poručio?

   Može se reći da veoma pristojno živim od svoje umetnosti i najvažnija mi je ta slobodakoju umetnik ima. Radiš kad hoćeš i koliko hoćeš i još si plaćen super za to. Možeš da putuješ kad hoćeš i gde hoćeš. Ja na umetnost gledam ovako : ti si umetnik, ti imaš svoj proizvod, prodaj ga, živi od tog novca, plaćaj račune, podiži decu (ako ih imaš), putuj svetom i vraćaj se u svoj atelje nazad da stvaraš. I još nešto, jako je važno biti u toku dešavanja. Biti informisan. Jer džaba i talenat ako ne znaš i nisi obavešten šta, gde i kako. Znanje stranih jezika se podrazumeva.

na izlozbi hiperrealizma2

   – Koliko društvene mreže mogu biti korisne u ovakvoj vrsti posla?

   Društvene mreže su mi jako pomogle da budem u toku dešavanja i da budem informisan. Preko društvenih mreža sam upoznao dosta umetnika širom sveta i posle kad se lično upoznate na nekoj izložbi u Briselu ili negde u Nemačkoj doživite taj neki sjajan osećaj kao da se znate ceo život, znate kakve slike i crteže rade, a tek ste se upoznali. I ostvarite prijateljstvo za ceo život. Evo sad ću opet da se vidim u oktobru u Roterdamu sa jednom  umetnicom i kustoskinjom sa kojom sam bio u Briselu. Ostvarili smo iskreno prijateljstvo za ceo život. Ovo zaista govorim bez lažnog foliranja. Putujem po celom svetu i upoznajem umetnike i galeriste iz celog sveta i razmenjujemo iskustva i posećujemo izložbe zajedno. Vodi se debata, prave se izložbe širom sveta, izdaju se knjige, upoznaješ ljude, ulaziš u taj krug. Sve zavisi od vašeg stava i sve je u glavi. Ako ste negativni i ako stalno mislite da vam svi žele zlo i da su svi protiv vas, ništa nećete postići.

   Svet je šarolik. Ima strašnih stvari, ali ima takođe puno divnih stvari i ljudi. Život je neprekidno istraživanje sveta.

   – Tako ostvareni odnosi svakako na kraju dovode i do neke ozbiljnije saradnje?

   Zaista ima mnogo divnih ljudi i divnih umetnika koji žele da se druže i razmenjuju iskustva. Na tim izložbama sam upoznao dosta umetnika sa kojima sam sada maltene kao brat, rod rođeni. Širom Evrope i Amerike imam ljude kod kojih sam dobrodošao u bilo koje doba dana. Da ne poverujete koliko vas ljudi vole, cene i poštuju i koliko su spremni da vam izađu u susret.

na izlozbi hiperrealizma1

   – Hoćemo li i mi imati priliku da vidimo nešto u skorije vreme?

   – Spremam slike većeg formata koje imaju veze sa Novim Sadom i kad bude izložba u Novom Sadu zvaću vas.

   – Svakako ćemo to ispratiti sa zadovoljstvom! Ipak je ovo, pre svega, svet informacija. Zar ne?

   – Naravno! Morate biti informisani i u toku sa svetom da bi preživeli. Svet vam ništa ne duguje i ne očekujte ništa od sveta. Za deo kolača morate sami da se izborite. Evo, ja sam skoro počeo da naplaćujem svoje radove i u virtuelnim valutama Bitcoin i Ethereum. Što da ne? Open your mind and think outside the box. Ljudi rade tako neverovatne stvari da prosto čovek ne poveruje. Ušao sam u dil sa sajber pank gikovima, naučnicima, biolozima itd, kreatorima Bitnation-a (Virtuelna Nacija). To što oni rade je meni još uvek nepojmljivo i još uvek pokušavam da shvatim. Prave virtuelnu naciju, virtuelne identitete, plaćaju virtuelnim valutama. Pomažu izbeglice iz Sirije virtuelnim identitetima i pomažu ih novčano virtuelnim valutama, koje mogu da unovče za pravi novac i sa njima da kupuju potrepštine. Njima je u cilju svet bez granica, bez barijera u svakom smislu. U teritorijalnom, verskom, ekonomskom, kakogod… Imaju konferenciješirom sveta, od Los Anđelesa, Njujorka, preko cele Evrope, sve do Bliskog Istoka. Ja sam još uvek u šoku šta sve oni rade. Oni rade nešto što će biti popularno i normalno tek za nekih 20 godina.

Sa slikarem Gottfried Helnweinom

                                               Sa slikarem Gottfried Helnweinom

   – Da li ti je možda poznato da je slovenačka grupa Laibach, raspadom Jugoslavije i početkom rata, pravila svoje virtuelne pasoše koje su slali, bukvalno, svim ljudima koji su ih slušali dok su to mogli? Stvar je funkcionisala.

   – Nisam znao za to. Zaista sjajna inicijativa. To sve govori koliko su umetnici (muzičari, slikari, glumci itd.) iznad politike. Dok se običan narod klao po ratištima zbog političara koji su nazdravljali u to ime, razni umetnici su na razne načine pokušavali da pomognu ljudima bez obzira na veru i naciju.  Umetnici su po prirodi slobodomisleći ljudi i kosmopolite i zalažu se za slobodu u svakom smislu. Za umetnika su lična sloboda i pojedinac iznad države. Nema te politike i propagande koja može umetniku oduzeti slobodu izražavanja. Da bi ućutkali takvog umetnika, ili ga morate potkupiti, zatvoriti ili ubiti.

   – Zovu te i “Z”. Kakav je to nadimak ?

   Stranci su mi dali nadimak “Z” (Zi) jer teško izgovaraju moje ime.

sa glumcem Pierce Brosnanom

                                                      sa glumcem Pierce Brosnanom

– Koji ti je omiljeni hobi? Pretpostavljam, tačnije znam jednu tvoju pasiju za određenim događajima prošlog veka koji su verovatno posledica rada sa “Manual” –om?

Obožavam filmove. Veliki sam filmofil i sve me zanima u vezi filmova. Kupujem knjige o snimanju, o glumcima, makete, movie props itd. Znači LUD sam za filmskom umetnošću. Razmišljam da kupim strele korišćene u filmu Braveheart, ili full size Alien Warrior movie prop (oko 2 metra), dakle prirodne veličine Alien-a iz istoimenog filma, dokle ide moja ludost! Verovatno će mi to biti sledeći hobi. Imam već neke “gumene odsečene prste” iz horor filmova. Izgledaju jako realistično. Imam bezbroj blurej filmova i svoj “bioskop” u kući. Ogromno platno i full HD projektor i ponekad za vikend gledamo filmove sa prijateljima.

zeljko z srdic

   – A tvoja opsesija Drugim svetskim ratom? Otkud to?

   Proučavam II svetski rat više od 18 godina i čitam dosta o tome. Što više čitam o tome veći sam pacifista. Zato ne mogu da smislim nacionalizam. Pogledajte samo kakve užase je napravio nacionalizam u bivšoj Jugoslaviji. Nacionalista će vam uglavnom reći da su za sve krivi “strani faktori” i ne pada mu na pamet da uvidi i svoju krivicu. Taman posla. Danilo Kiš je vrlo dobro opisao nacionalizam. Ohhh…  Kako ga je samo pogodio u srž u “O nacionalizmu“. To bi trebalo da bude lektira u školama. Počeo sam da obilazim sva važna mesta u vezi WW2. Šumarice u Kragujevcu, Gestapo zatvor u Dortmundu.  U oktobru idem u maleni gradić Arnhem u Holandiji da vidim muzeje i sve u vezi Operacije Market Garden i Bitke za Arnhem, čuveni most John Frost po kome su snimili i film “A Bridge Too Far“. Sledeće godine u maju idem u Minhen, Nirnberg, Berchtesgaden i Salcburg da obidjem sve u vezi WW2 (Eagles Nest, itd).  Posle u junu idem na 74-godišnjicu proslave iskrcavanja saveznika u Normandiji na plaže Omaha i Utah. Biću 10-ak dana tamo, obilaziću muzeje, ići na konferencije i seminare, književne večeri itd. Pričaću sa veteranima (ako ih uopšte još i ima). Posle u Moskvu. Ima toliko toga da se istraži i vidi širom sveta.

   Takodje ću ići na maleni filmski festival za filmove u vezi WW2 u gradovima Sainte Marie Du Mont i u Carentan. Tamo ću imati prilike da upoznam i glumce iz moje omiljene HBO serije “Band of Brothers”. Bicu četiri dana sa njima. Održaće se debata o snimanju serije “Band of Brothers” i uopšte tema će biti kako što vernije snimiti film na temu WW2.

   Možda napravim i blog o svemu tome. Ko zna…

 Izvor: www.dotkomsite.com