Ljubav na prvi pogled

M. Mahač
PRVA LJUBAV
− Laro da li je tačno ono što sam malopre čuo od tvoje mame?

Lara, kao da je znala šta ću da je pitam, sva nasmejana brže-bolje odgovori:
− Da, zaljubila sam se.
− Au, Laro, zar je to moguće?
− Jeste deda, ali samo malo, evo ovoliko – pokaza prstima.
− Laro a da li mogu da znam u koga si se to zaljubila?
− U Danijela!
− Zar onog malog što je pre neki dan bio kod tebe na rođendanu?
− Deda, Danijel nije mali, on je već veliki dečak. Ima samo šest godina, ali izgleda kao da ima sedam.
− Dobro Laro, nećemo, valjda, da se raspravljamo oko nekih nebitnih sitnica. Nego, Laro, kaži ti meni da li Daniel zna da si ti u njega zaljubljena?
− Zna, rekla mu je vaspitačica kada smo igrali žmurke.
− A kako je vaspitačica saznala da ti se dopada?
− Ne znam, verovatno je primetila da sam uvek pronalazila Daniela i što smo bili stalno zajedno, pa me je pred Danijelom upitala da se nisam slučajno zaljubila u njega.
− A šta si joj odgovorila?
− Ništa sagnula sam glavu i ćutala…
− I šta se dalje dešavalo?
− Deda, o tome neću da pričam!
− Zašto, Laro? Ako imaš neki problem, možda bih mogao da ti pomognem.
− Dobro, ali ne smeš nikome da kažeš!
− Važi, to će ostati naša tajna.
− Danijel više ne sme da me voli!
− Pa kako sad to?
− Kada sam ga upitala zašto beži od mene, rekao mi je da je sve ispričao svojoj mami. Ona se prvo nasmejala a onda mu je rekla da je još mali da priča o takvim stvarima.
− Znači tako se završila tvoja ljubav?
− Ne deda, nije se još završila. Pred Danijelom i pred svima se pravim kao da se ništa nije ni desilo, ali ja Danijela još uvek volim i znam da stalno nešto negde zaboravlja pa će brzo zaboraviti i ono što mu je rekla mama.

S.Boldocky

Miroslav Mahač je do sada izdao dve knjige: roman-novelu Ljubav na treći pogled i knjigu pripovedaka Igre sudbine. On pisac kome je književnost, u stvari, hobi (za njega je, između ostalog, rečeno da je „najbolji pisac među metaloplastičarima i najbolji metaloplastičar među piscima“) a inspiriše ga svakodnevni život i životne sudbine običnih ljudi male varoške sredine. Polazeći od shvatanja da je život svakog ljudskog bića priča za sebe kao i shvatanja da najlepše priče piše sam život, on svoju optiku usmerava na one životne situacije i događaje sa kojima se srećemo svakodnevno, ali ih, zaokupljeni sopstvenim problemima, ne primećujemo, niti nas interesuje šta sve može iza tih, na prvi pogled često trivijalnih stvari, da se krije – od duševnih traumi i malih ličnih tragedija do komičnih situacija. Njegove priče imaju često autobiografsku osnovicu a tema kojoj se često vraća je ljubav. Takav njegov pristup književnom stvaralaštvu prisutan nalazimo i u njegovim pripovetkama za decu za koje ga inspirišu, pre svega, unuci. Miroslav Mahač ima običaj da kaže da pripovetke piše i iz unutrašnje potrebe, ali, pre svega, zato da ih ljudi čitaju, aludirajući na činjenicu da, uslovno rečeno, savremena elitna književnost gubi čitaoce jer svojim inovacijama prevazilazi njihovu recipijentsku kompetenciju, njihov „horizont očekivanja.“ S obzirom na njihovu „čitljivost“ priče Miroslava Mahača lako pronalaze put do čitalaca, naročito onih koji u književnosti traže duhovnu relaksaciju.

D. Pavkov

Miroslav Mahač poznati slovački pisac Vojvođanskih Slovaka.
Bavi se dominantno pričama sa temom ljubav.
Miroslav je specijalista za ljubav na treći pogled ali eto, kada posmatra svoje unuke zapaža i ljubav na prvi pogled.
‘Ljubav na drugi pogled’ mu je završila sa smrću supruge Ane

‘Ljubav na treći pogled’, po Miroslavljevom jevanđelju, je prva ljubav udovice posle sahrane muža. To je vrlo digitronizovana ljubav sa čistom računicom šta dobijam a šta gubim.
Kod ljubavi na treći pogled prepreke su mnogobrojne.
Prva prepreka su deca. Uuu, to nije prepreka to su balvani. Tu ima i samoubilačkih ucena. “Ako ti onda ja…”

Sledeća prepreka su mame udovice. To je, uglavnom, neoravdan sebični strah o tome ko će se brinuti o meni kada uznemognem da se brinem o sebi. Taj strah je prožet i iskustvom da muškaljubav ne zaslužuje veću pažnju od roditi deci i stvoriti porodicu. Svi naknadni muškarci su uglavnom uljezi koji bi da reše svoje usamljeničke depresije.

Rodbina i porodični prijatelji uopšte nisu, kao prepreka, za podcenjivanje. To je gotovo kao ulazak u potpuno novu žuivotnu sredinu – iz vazduha u vodu, na primer.

I dalje je na snazi tajna veza.
Pedesetsedmogodišnja žena izlazi, kao iz biblioteke, i u zatamnjenoj ulici ulazi na zadnja vrata automobila i leže na sedište. Na zadnjem sedištu leži šćućurena dok se ne napuste svetla grada.

Ljubavnica je uvek u modi … plaćen izlazak, sitna seksualna obaveza i to je to. “Zar ću ja da se brinem o deci ‘njene’ dece (unuci)?”

U pričama Miroslava, urbanog boema, kojeg je sudbina još u gimnazijskim danima predodredila za boemštinu, provlači se jedan teško proverljiv zaključak. Taj zaključak bi glasio: “Među hiljadu udvica može se susresti prava žena a među hiljadu raspuštenih žena taj susret bi bio kuriozitet.”

/Priče Solomunove, Pohvala vrsnoj ženi
„Ko će naći vrsnu ženu? jer vrijedi više nego biser(31,10). Oslanja se na nju srce muža njezina, i dobitka neće izostajati.“ (31,11)/