STO PEDEST GODINA OD ROĐENJA JAN ČAJAKA

Čajak-jan_portrait

Prema najavi biblioteke o knjizi Jana Čajaka Tri usmevne pribehy govore Vićazoslav Hronjec, književnik  i Miroslav Benka, izdavač.
Pre nego je književno veče počelo definitivno saznajem da će veče biti na slovačkom jeziku. Na pitanje ko će biti simultani prevodilac odgovor predavača je: „Niko. To bi trajalo do ponoći.“
Znači ponovo izolacija od onih koji ne govore jezik.

Slovaci Vojvodine su zatvorena nacija. Kada imaju neka kulturna dešavanja oni, svojim arhaičnim jezikom, jezikom koji zna mali broj ljudi zatvaraju događaj. Da li je to cilj? Da li je to kultura? Da li je to ona poslednja barijera koja štiti od drugih. Drugi su pakao.

Bratislava finansira projekte koji se tiču vojvođanskih Slovaka, štiteći deo svoje nacije koji je zadržao davnašnji identitet po mnogim obležjima. Ako se tako osećaju bezbednijim od najezde svega i svačega pod  naznakom ‘kultura’ sve to je, tada,  vrlo, vrlo ispravno.

Od svega u kulturi, svakog konflikta i oticanja vlastite pozitivne energije se možeš zaštiti  samo ako ćutiš. Ako to ne možeš tada i ne idi tamo gde se dešava kultura.
Kultura je ono značajno za nekog a beznačajno za sve (uključujući i tog nekog).

Vraćam se u salu i, ko zna po koji put se pitam, šta će se ovde dešavati od onog što će na mene delovati da budem bolji? Kome da budem bolji? Sam sebi. Nema više kome drugome.

Ako Hronjec bude govorio staropazovačkim slovačkim jezikom razumeću ga. Ako bude govorio književnim jezikom Slovaka Slovačke neću ga razumeti.

Knjiga ‘Tri usmevne pribehy’ ima kataloški broj  (CIP) iz 2010 godine. Na prvoj stranici je naziv izdavača i godina 2012.
Zašto se o toj knjizi razgovara ove godine, 2013?
Zar nemamo mnoštvo knjiga iz ove godine ili autora naše sredine koji, samim tim što su iz ove sredine, zaslužuju promociju?
Ako loše pišu nije bitno.
Pokušavaju, hoće da se popnu na pozornici. Zar to nije dovoljno?

Biblioteka nema šta da radi pa promoviše knjigu koja treba da je već u knjižarskoj ili uličnoj prodaji prodavaca knjiga sa popustima?

U salu biblioteke ulaze đaci.
Deca osmogodišnje slovačke škole, sedmi razred, zauzimaju mesta u gotovo praznoj sali biblioteke.

Počinje književno veče
Tri usmevne pribehy
Povodom sto pedeset godina od rođenja Jan Čajaa.

Miroslav Benka ne govori o knjizi, kako je na plakatima najavljeno, već o svojoj izdavačkoj kući i nekim ‘bitnim’ ljudima koji su, zajedno sa njim, osnovali kuću.
Bivšeg Rotarijanca sada zamenjuje, u rotari klubu, srpski pravoslavnni sveštenik.

Hronjec govori na staropazovačkom slovačkom jeziku koji razmem.
O Jan Čajaku govori tek uzgred govorieći o sasvim drugom piscu čija se godišnjica rođenja obeležava dogodine. O knjizi govori vrlo malo, gotovo ništa.  Pisce poredi sa Borhesom, Krležom, Dostojevskim i drugima.
Predavanje završeno .
Nataša Filip, direktorka biblioteke, se izvinjava i stavlja primedbu predavaču da je govorio o nečemu drugom i drugom piscu a ponajmanje o Jan Čajaku.

Postavljam pitanje Benki, mislim da je on organizator književne večeri a biblioteka ustupila samo prostor, zašto nije došao Samuel Boldocky da govori o Jan Čajaku?
Boldocky zna više o Čajaku nego predavač koji je pred nama.

Ovaj predavač ima 10% znanja Boldockog. Predavač je srdnješkolac. Boldocky je profesorski vek proveo kao gimnazijski profesor a sada  je posvećenik književno-teorijskom radu.

Benka replicira i tvrdi da je Hronjec najveći poznavalac slovačke literature.

Na moju primedbu da je predavač  mogao da prilagodi svoje predavanje đacima koji su najbrojniji u sali . Poređenje sa Borhesom i Krležom je besmisleno. Verujem da đaci o njima nemaju ni najmanje znanje.

Hronjec odgovara da nije znao da će đaci biti prisutni a što se tiče Boldockog još ga boli glava od njegovih tekstova koje recenzirao, redigovao.

Direktorka, sa pravim diplomatskim šarmom, zaključila je raspravu.

Prišlo se prodaji knjige Jan Čajaka i slovačkog pisca, čije ime nisam zabeležio.
Đaci su navalili da kupuju knjige,

Njihova profesorica ih sa zadovoljstvom gleda. Da li je pribeležila ko nije došao?
Možda je sve to nekakva zloupotreba i biblioteke i profesorice Slovačkog  jezika.
Cilj cele književne večeri je da se proda knjiga koja više nema kupca?

Ali… neka je zloupotreba.

Bila je na korist dobroj stvari.
Deca su počela da kupuju knjige. Važno je da hoće da prave svoju biblioteku.
Prisustvovali su prvoj  književnoj večeri u svom životu. To je za svaku pohvalu predmetnoj profesorici.
Kknjiževno veče je bilo vrlo uspešno. Zašto?
Iznosila su se mišljenja slobodno.
Mišljenja su suprotstavljena. To je jedino ispravno, pobednika nema, nezadovoljnih na sve strane.
Učenici ne znaju ko je u pravu.
Takav je svet odraslih. Nikada nisi u pravu. Onda ti jednoga dana bude svejedno. I tada shvatiš, u tom ‘svejedno’ da ‘biti u pravu’ je jedna od brojnih zabluda u životu.

Da bi se sve to desilo mali ljudi iz školskih klupa, pomoću svoje profesorke koja ih je dovela, počinju da razumevaju da moraju biti prisutni u svome živetu i misliti, misliti.

Važno je, najvažnije je, misliti.

                                                                                                        Dejan Pavkov