Draha pani profesorka

„Draha pani profesorka“ predstava koju je dramatizirala i režirala Anička Balažova po tekstu Ljudmile Razumovske „Draga Jelena Sergejevna“.

U scenske vrednosti se razumevam slabo. Da li glumac treba ovako ili onako, kako scenu kostimirati, kako glumca kostimom saobraziti ideji dela, koju muziku odbrati za tišinu ili buku etc. to sve nije gledaočevo već je umetnički rizik scenskih stvaralaca.

Prosečni gledalac je, u tom pogledu, kao i ja, došao da doživi predstavu kao nešto što će ga duhom ideje drame čistiti od svakodnevnog kaljuganja u do vulgarnosti glupim ponavljanjima. Treba nam katarza kroz neobičnost.

Radnja

Đaci dolaze profesorki matematike, staroj devojci Jeleni, koja se rutinski turobno oblači, čija je majka u bolnici, koja ima ključ od nekog ormana u kome se testovi završnog ispita iz matematike. Jedan od pridošlih đaka bi da uzme ključ i zameni test u ormanu, koji je loše urađen, sa testom koji je dobro urađen.   

Društvene implikacije kada se drama prvi put pojavila

Rusija, Moskva,

Neki 'organ', najpametnije kulture Rusije toga vremena, razmatra samu bit predstave i zabranjuje je!

Režija i dramaturgija Aničke Balaž

Anička Balažova ovu ptredstavu postavlja posle mnoštva postavki po gradovima Srbije.

Ja sam tu dramu gledao ili čitao, nisam siguran, poodavno. Emocionalno sam bio   na strani buntovnih đaka. Kako? Zašto?

Prvo, ako se mlad čovek ne buni ko će?

Drugo,radio sam sa profesorima matematike koji su znali da imaju u proseku 17 negativnih ocena po odelenju. Pitao sam se ko su oni? Bogovi koji određuju sudbinu dece?

Ta predstava je učinila da se matematika marginalizuje u smerovima gde je dominantno umetničko i socijalno interesovanje učenika.

Da li je dovoljno marginalizovano?

I dalje sam u ubeđenju da profesori matematike ne znaju da razdvajaju šta od mišljenja matematike treba da iznese iz gimnazije, na primer, učenik koji nikada više, do tada, neće imati brojeve u svojoj glavi.

Profesori matematike nikako ni da pojme da đaka valja da nauče kako da samostalno uči a ne da pamti njihove mudrosti ili da zna (ono što ni profesor ne zna) matematiku.  

Anički Balažovoj, sa stanovišta onog koji je živeo situacije drame, bih sugerirao sledeće:

1. Sa ovom predstavom može se pobediti i u Trebinju. Uradite i varijantu na srpskom jeziku. Nemojte jezičkom barijerom smanjivati gledalište.

2. Sledeći dijalog učenik- profesorka je ključan:

Profesorka: „Odelo ne čini čoveka čovekom!“

Učenik: „Ne čini čoveka ljudskim bićem ni matematika!“

3. Učenica u predstavi treba na sebi da ima đačku uniformu toga vremena. Predstavu ne treba iskorenjivati iz vremena u kome je rođena i kada je bila revolucija u vreme u kome nema ni govora o skokovitoj promeni mišljenja.

Đačka uniforma imala je, i ima, funkciju da se ne vidi različitost socijalnog statusa đaka a i ono najbitnije: kada su đaci na ulici da se zna koje škole su oni ponos.

Preporučujem i ovu predstavu profesorima, i drugim intelektualcima našeg prostora, pored, naravno, Kožikovog Babylona, da pogledaju i predstavu Aničke Balažove.

Dve zaista vredne umetničke kreacije staropazovačkih pozorišnih entuzijasta.

 

Ljudmila Razumovska u Kruševcu 2009. godine.

 

                                                                                                                   Dejan Pavkov