Dvesta godina od rođenja Njegoša

Biblioteka Dositej Obradović, Stara Pazova
Dvesta godina od rođenja Njegoša
Dva svoja eseja o Njegošu čitao  je autor Miro Vuksanović.   Prvi esej o krstu na crkvici na Lovćenu čiji je jedan kraj okrenut ka srpskoj svetinji Ostrogu a drugi u suprotnom smeru, ne bi bio krst da nije u suprotnom smeru i da u tom smeru nema nekog znaka svetinje. Taj esej je neuspeo pokušaj da se motivom oponaša Laza Kostić i njegova veličanstvena poema Santa Maria dela Salute.

Drugi esej je bio rasplitanje kontroverzi oko Njegoša i pokušaja posmrtnog ubijanja pesnika.
Prvo posmrtno ubijanje je pokušaj nekih da ubiju srpski identitet Njegoša. Stanovnici Gore Crne su planinski odmetnici od ponižavajućeg zuluma i robijanja turskom, austrijskom i francuskom osvajaču. To nikako nije dovoljan argument da su ti sloobodoljubivi ljudi poseban narod. Oni su posebni unutar svoga  naroda, srpskog naroda. To je Njegoš veoma dobro znao i tako je i besedio. Ubistvo je, nažalost, još uvek u toku.

Njegoseva-kapela
Drugo posmrtno ubijanje, od sedam koje je Miro nabraja, je pokušaj rušenja Njegoševe kapele , zaravnjivanja vrha Lovćena i pravljenje mauzeleja Njegošu sa velikim mermernim pločama po idejnim rešenjima Meštrovića. Ubistvo nije uspelo.
Treće posmrtno ubijanje je ubijanje pesnikovog jezika. Ovo ubijanje je tek pokušaj ubistva i lako ga je sprečiti. Jezik je za 180 godina, od prvih pesničkih poduhvata Njegoša, dobio sasvim neke nove mogućnosti izraza. Da li je to razvoj ili dekadencija jezičke komunikacije je nebitno. Bitno je da je jezik otišao u pravcu bržeg a površnijeg razumevanja ljudi a na ozbiljnu štetu emocija koje se dešavaju u pesniku.  Očigledno je da Njegoš mora da bude štampan tako da je lako shvatljiv najneobrazovanijem čitaocu ako nam je stalo da Njegoš dopre do naroda a ne samo do najuže intelektualne elite naroda. Kako to učiniti? Njegoš se mora štampati u dve kolone. Stihovi u levoj koloni i odmah sa desne strane razjašnjenja pojmova izraza ili situacija na šta se odnosi stih.

Slobodijada

„O visoka neba kćeri
kojom vječnost vidi čovjek
koja uv’jek svezu hraniš
među lamim čojka umom
i visokim neba duhom.“

Po primeru grčkih pesnika, naročito Homera, čiju je Ilijadu prevodio sa ruskog,Njegoš se, u samom početku svoga speva , obraća Muzi da ga nadahne – Misao ovih stihova  Slobodijade  o Muzi koja veže čoveka s Bogom dobiće svoj puniji izraz u II i III Luče, gde se samo božansko stvaranje identifikuje s poezijom.  

Direktorka je ovo veče pretvorila u čitanje eseja poštovanog gosta bez nogućnosti razgovaranja o Njegošu. Dobro je da se na naučnom skupu, koji okuplja ‘nenaučan’ različit svet u publici, ne razgovara o ličnosti Njegoša.
Njegoš, kao ličnost, mora da bude  kontroverzan. Zašto? Njegoš je u sebi sjedinio tri ličnosti koje ne mogu a da bud u sglasnosti.
Vladar („…politika je kurva – izvinite što psujem.“)
Vladar Gore Crne mora da se dodvorava i Ruskom caru i Austrijskom. Pri tom treba sačuvati i čast (zaštiti sebe od drugog) i čojstvo (zaštiti drugog od sebe).
Austrijanci neće da mu objave Slobodijadu. Cenzurišu je i vraćaju na ispravljanje. U Petrogradu zadržavaju rukopis ali ga ne objavljuju.
Njegoš je Slobodijadu  poslao pod imenom Glas Kamenštak.    

Nije mu lako vladati žestokim narodom, zadržati misao čistu od gneva i moliti grčke Muze a ne uvrediti srpskogpravoslavnog Boga jedinoga.

Vladika
U ratna zla vremena, gde se ne zna, kao ni danas, gde je više neprijatelja unutar vlastitog naroda ili izvan njega, svešteni dostojansvenik je funkcija opaka  i iscrpljujuća .

Mislilac
Mislilac mora da bude slobodan od bilo koje dužnosti . Društvene obaveze, obaveze interesima države, prljaju misao.
Njegoš je iz toga izašao tako kako je izašao i njegov narod.
Sigurno je da mrtvog pesnika-mislioca treba sačuvati od rasprava ‘učenih’ koji bi da govore i da nadjekuju velikana.

„…barjaktaru darivat Evropu
grehota je o tome i misliti …“

 

                                                                                           Dejan Pavkov