I Bog stvori Ljilju

Pio sam kafu sa Hadži Ljiljom Plavšić.

Pokušava da mi objasni gde grešim u razumevanju ključnih mišljenja koja je dala u svojoj knjizi „Ja znam Božije ime“.

 



Vidim, da joj je trud uzalud. Stavove knjige bih još i razumeo ali kako da razmem žene kada ih ne razumem a Ljilja je žena u svakom smislu reči, a naročito najboljem smislu.

Pitam je da li žena postaje nevina kada joj deca izgube nevinost?
Sada ona mene ne razume. Šta da radim kada me taj problem muči.
Živeo bih u Indiji, kažem.
Ja bih samo u Srbiji, kaže Hadži Ljilja. Zašto u Indiji, pita me.
Oženjenim ljudima u Indiji je žena večno nevina. Posebno kada je spale zajedno sa tobom – nakon što, naravno ti, umreš.

Sada se već dobro razumemo. Pitanje nevinosti počinje da je zasmejava. Znači shvatili smo se.

Ona nastavlja po svom putu. Neće na moj (put).
Pita me verujem li ja u Gospoda?

Ja sam neverni pravoslavni Srbin. Pravoslavni Srbin sam jedino od rođenja.
Sve ostalo mi nije od rođenja.

„Ima li to,“ pita Hadži Ljilja.

U Vojvodini sve ima. Tata ti katolik – mama lepa evangelistica a ti ništa, mislim neki svoj svojcijat.
Ljilja viče za konobaricom „Hoću li ja već jednom dobiti tu čašu vode?“ Ja još glasniji: „Vode!“

Pauza u razgovoru ali u gledanju lepe Hadži Ljilje nema pauze.



Pitam se šta se to dešava sa nama Srbima?
Lepa žena, ako hoće, može da nas nauči da hodamo, bolje od Isusa, po vodi. Ali one neće. Hoće da nas upropaste sa željom da hodaju po asfaltnim ulicama kao da su na modnoj pisti. To hoće. Štikle 12 cm. A već imaju noge od dva metra. Kog smo jarca ih i asfaltirali. Mislim ulice.

Napadaju me vaši prijatelji na FB.
Napadaju.

A vi me branite.
Branim.

Ovih dana duboko promišljam osnovno filosofsko pitanje ‘Ubiti se ili se ne ubiti’. Sada sam to pitanje stavio u drugi plan.



Kome nije jasno zašto šta da mu radim kad je glupav.
Uostalom, smatram da Kartaginu treba razoriti.